Mk 14, 3

„I kad je u Betaniji, u kući Šimuna Gubavca, bio za stolom, dođe neka žena s alabastrenom posudicom prave skupocjene nardove pomasti. Razbi posudicu i poli ga po glavi.“

Markova muka započinje mirisom. Ovaj neobični događaj, govori nam zapravo o duhovnosti. Da mogla se je mast prodati i dati siromasima. Ali ova žena nas uči, što zapravo radi i Bog. Ona ima skupocjenu pomast, ali ne štedi. Ona daje sve. Razbija i posudu. Znači nema povratka natrag. Onog trenutka kad je Bog razbio okove neba i odlučio se utjeloviti, nema natrag. Onog trenutka kad je Bog odlučio otvoriti svoj život On ga daje cijeloga, u potpunosti. Sa svim bogatstvom koje Bog može dati. On se otvara i izlijeva u potpunosti. Jednako kao što otvara naše grobove, koji možda zaudaraju od grijeha, ali nam on daje miris života. I taj miris života vječnoga treba mirisati nad svim našim problemima i poteškoćama života.

Oče hvala ti što si razbio naše okove. Hvala ti što si na nas izlio svoj miris. Hvala ti što si nas pomazao uljem radosti i života. Što u svim poteškoćama, u svim problemima možemo pronaći miris tvoje utjehe i blizine.